Oli Berman: Od porodičnih odricanja do Formule 1 – i dalje sanja crveno odijelo

Put Olivera Bermana ka Formuli 1 nije bio lak ni brz, ali je bio vođen odlučnošću, sirovim talentom i ogromnim porodičnim žrtvama. Mladi Britanac danas brani boje Haasa, ali korijen njegovog uspjeha seže daleko dublje – u skroman porodični dom, prve dane u kartingu i trenutke kada je san bio mnogo veći od budžeta.

Sve je počelo još 2011. godine, kad je kao devetogodišnjak za Božić dobio svoj prvi polovni karting. Porodica je birala takmičenja u Velikoj Britaniji jer su trke u Italiji bile preskupe. Odlazak iz škole nije dolazio u obzir. A kad se talent pokazao, otac Dejvid – i sam rekreativni vozač – stavio je ključ u bravu svog Porschea i sve uložio u sinov karting.

„Moj otac je nosio broj 87 zbog datuma rođenja mene i brata. I dalje ga nosim na bolidu,“ priča Oli. „Kad je postalo jasno da imam šansu, on je prestao da se trka. Sve je preusmjerio ka meni.“

Takav pristup formirao je Bermana – naučio je da svaki vikend mora da iskoristi do maksimuma. Nije bilo prostora za greške, ni vremena za razvoj kroz godine. U Formuli 4 odmah je bio brz, potom i u F3, a eksplodirao je u F2, gdje je u Bakuu 2023. pobijedio u obje trke – sprint i glavnu – i tada proslavio 18. rođendan.

„Jedan sponzor me tada pozvao na sastanak i ispred zgrade je bio parkiran Ferrari Roma. Kad sam se okrenuo, pružili su mi ključeve. Rođendanski poklon. Bio sam u šoku,“ prisjeća se sa osmijehom. Prvi poziv išao je ocu. „A znaš li šta mi je rekao? 'Super, ali znaš da ćemo sad morati da platimo osiguranje, a to nije jeftino.’“

Upravo takva prizemljenost pratila ga je i kad je iznenada dobio šansu da debituje za Ferrari u Džedi 2024, nakon što je Karlos Sains bio spriječen da vozi.

„Imali smo svega nekoliko sati upozorenja. Bilo je to kao san. Nisam imao mnogo F1 iskustva – samo dva dana vožnje prije toga – ali znao sam da moram da pokažem bar pola onoga što mogu. I to je bilo dovoljno.“

Samo četiri mjeseca kasnije, san se nastavio – potvrđen je kao stalni vozač Haasa za 2025. Iako je imao još nekoliko ad hoc nastupa, uključujući trke u Bakuu i Brazilu, gdje se plasirao u Q3, ova sezona mu je ipak donijela jedno – suočavanje s realnošću Formule 1.

„Prošle godine sam brzo upisivao poene i mislio da će tako biti uvijek. Ali sad? Nije lako kad dam sve od sebe, a završim 12. ili 15. To može da frustrira,“ iskren je Berman. „Ali učim da budem realan. Da cijenim dobar nastup, i kad rezultat ne dođe.“

Uz sve, Ferrari i dalje ostaje najveći cilj.

„Kad sam imao 15 godina i pozvali su me u Fiorano, sjedio sam preko puta Laurenta Mekiesa. Ruke su mi se tresle. Znao sam da moram da ih ubijedim da vrijedi ulagati u mene,“ prisjeća se. „Danas? Još nosim motivaciju da jednog dana nosim crveno i pobjeđujem za Ferrari.“

I dok on gazi svoj put, otac Dejvid sada može da podrži i mlađeg sina, Tomasa, koji je zakoračio u Formulu 4. Nedavno su zajedno stajali na stepenicama u Silverstonu, gledajući njegov start.

„Da je Oli ostao u F2, ne bih mogao da finansiram obojicu,“ kaže Dejvid. „Ali sada sve ima smisla.“

A Roma? I dalje je u garaži.

„To je najvrijednija stvar koju posjedujem. Prvi Ferrari, i stigao je na najposebniji način. A osiguranje? Sad ga ja plaćam.“